Tijekom planiranja posjeta zavičajne radioniceponajprije smo se odlučili za lokalitete domaće zavičajne baštine kako bi se upoznali sa starim zanatima. 7. listopada 2015. zavičajna grupa uz vodstvo učiteljice Ane Barak i etnografska grupa uz vodstvo učiteljice povijesti Lee Kumić posjetile suGašparov mlin, Zavičajni muzej i Kovačiju, kako bi upriličili zajednički izlet učenika aktivnih u dodatnoj nastavi. Sakupilo se 14-ero petaša i šestaša željnih upoznavanja običaja i tradicije življenja naših nonića i nona.

Nakon što smo pristigli u Gašparov mlin, pozdravila nas je vodičica Matea, koja nam je u pokazala i opisala mlin, znamenitost Martinovog sela i jedini preostali na prostoru naše županije. Gospodin Bruno Kukuljan nam je demonstrirao kako se hrmenta (kukuruz) uz pomoć energije riječne vodenice pretvara u brašno. Osnovni pogon čine kolo i dva kamena - žrvanj, između kojih se sipa kukuruz, koji se potom meljedna način da se jedan od njih okreće preko drugoga. Učenici su imali priliku pobliže se upoznati s ovom mehanizacijom sami promatrajući rad vodeničnog kola, mljevenja kukuruza, a potom sijući sameljeno brašno.

Sljedeći na redu bio je zavičajni muzej gdje je vodičica govorila o mlikaricama, ženama koje su s Grobnika s mlijekom, noseći ga u velikim aluminijskim posudama – često ukupno teškim i do 20 l, pješačile spuštajući se niz Rebru (brdovit put koji je vodio s Hrastenice na Orehovicu) te opskrbljivale gradsko stanovništvo. Danas su žive još samo dvije mlikarice u dobi od preko 90 god., a svima se njima u čast održava dan mlikariceFeral ki je pušćal sinjalu svibnju u Dražicama. Prisjetili smo se i radnika Tvornice papira Rijeka, nadaleko poznate Hartere, koji su svojedobno izvozili visokokvalitetan papir na 5 kontinenata, a od gotovo 1200 zaposlenih radnika mnogo je Grobničana tamo zarađivalo svoj kruh. Ušli smo zatim u rekonstruiranu spavaću sobu i kuhinju, kakve su tijekom zadnja dva stoljeća bile uobičajene na Grobnišćini, te smo u njima pronašli izložene brojne starinske uporabne predmete, alate i narodne nošnje, ali i sitnice poput igračaka, knjiga, fotografija i pisama. Učenike su posebno oduševile starinske rošule i šivaća mašina.

Naposljetku smo posjetili Kovačiju u Dražicama, obrt koji je prema riječima kovačaTonija Marčelje otvoren već 90 godina. Ističe kako se malo mladih bavi ovakvim tradicionalnim zanatom, ali da njegova Kovačija ipak ima svoje mušterije, između ostalog i zbog kulturno-povijesne i turističke vrijednosti. Učenici su imali priliku vidjeti kako se priprema žar za željezo, potom kako segrije u kovačkoj vatri do bijelog sjaja, a zatim se kliještima vadi iz vatrei polaže na nakovanj. Čekićem se tada dobiva željeni oblik zakovice, štapa, potkove, krampa, srpa i sličnog.

Sa zadovoljstvom smo pozdravili i gospodina Tonija, neki ponijevši čak i male suvenire za uspomenu, te se pod dojmom svega što smo vidjeli i iskusili vratili u školu - motivirani da čim prije nastavimoovim praktičnim dijelom nastave upotpunjivati svoje znanje o zanatima i svijest o tradiciji kraja u kojem živimo.

Lea Kumić, učiteljica povijesti