Kratak opis projekta:

ZNANJE JE MOĆ – rekao je poznati Francis Bacon.

Upravo taj moto u svojim obraćanjima javnosti i učenicima koristi ministar znanosti, obrazovanja i sporta, gdin. Željko Jovanović. Isto tako naš ministar, gdin Jovanović u svojim nastupima najavljuje da će Hrvatska postati zemlja znanja. Znanje je definirano kao ukupnost svega poznatog u nekom polju, odnosno činjenice, informacije i vještine koje je osoba stekla iskustvom ili obrazovanjem. Dakle, ako će Hrvatska bili zemlja znjanja, u školama se učitelji moraju potruditi svojim učenicima omogućiti stjecanje novih znanja, ali i učenici trebaju samostalno istraživati i tražiti nove informacije i tako proširivati znanja.

Nastavni planovi i programi obiluju raznolikim sadržajima, učenicima više ili manje zanimljivim. Učitelji zadaju i domaće zadaće s ciljem da učenici kod kuće ponove i uvježbaju gradivo. Namjera je dobra i vodi cilju stvaranja zemlje znanja. Međutim, već kod pisanja domaćih zadaća uobičajena je praksa da neki učenici prepisuju zadaće od drugih učenika, uglavnom odličnih ili vrlo dobrih. Ovo ponašanje zatim prelazi u redoviti naviku. Zašto bi se, uostalom, trebao truditi kod kuće, kad će zadaću nabrzinu prepisati prije nastave. Zatim, kada se radi o provjerama znanja, isti učenici očekuju da im drugi učenici šapću odgovore ili da prepisuju od drugih. Tu su i dobro nam znani šalabahteri.

Na pojavu prepisivanja i varanja na provjerama znanja mnogi gledaju sa simpatijama. Često čujemo da su ti učenici snalažljivi, domišljati, pa čak i inteligentni. Takvim stavom se zapravo otvoreno potiče takvo ponašanje. Dugoročno gledano, ovakve nepoštene navike vode tome da ti pojedinci tijekom cijelog života žive tako da izbjegavaju obaveze, da očekuju da netko drugi za njih obavi ono što bi trebali sami – od škole, preko falulteta, do radnog mjesta i obitelji. U konačnici to stvara loš životni stil. Mi smo ovim projektom željeli ukazati da nepoštenje, varanje i prepisivanje na provjerama znanja nije inteligento i nije fer prema onima koji uredno izvršavaju svoje obaveze. Želimo ukazati i to da Hrvatska ne može postati zemlja znanja, ako se rezultati temelje na „krađi“ tuđeg znanja.

Svjesni smo činjenice da prosječan građanin Hrvatske u svakoj situaciji pokušava izbjeći zakone i pavila, odnosno tražiti „rupu u zakonu“.  I mi smo pronašli jednu takvu rupu. Naime, u radu na ovom projektu dobili smo na uvid Pravilnik o načinima, postupcima i elemetntima vrednovoanja učenika u osnovnoj i srednjoj školi. I znate što, zaključili smo da je varanje i prepisivanje na ispitama sasvim legalno. Točnije, nije zabranjeno. A ono što nije zabranjeno, znači da se smije. Uočili smo da u spomenutom Pravilniku nije u pisanoj formi navedeno da varanje i prepisivanje nije dozvoljeno niti je navedena kazna za takvo ponašanje.

Proveli smo anketu među učenicima sedmih i osmih razreda naše škole. Na pitanje „Jesi li ikada pokušao/la prepisivati na ispitima?“ 92 % dječaka i 86 % djevojčica učenika sedmih razreda i 100 %  dječaka i 100 %  djevojčica učenika osmih razreda odgovorilo je sa DA.

Ono što želimo istaknuti kao važno su odgovori na pitanja „Zašto prepisuješ?“

Čest odgovor na ovo pitanje je da je gradivo preteško, pa ga učenici ne mogu sami naučiti. Dio je učenika bio iskren i odgovrio da im se jednostavno ne da učiti.

Učenici smatraju da je prepisivanje na ispitima normalna i uobičajena pojava, pa stav da je prepisivanje u redu, jer i drugi to rade, ne iznenađuje.

Jedan odgovor smo posebno uočili. Jedan od anketiranih učenika je na ovo pitanje iskreno odgovorio: „Zato jer mogu“.

Proveli smo anketu i među učiteljima naše škole. Odgovori na pitanje „Kako ste reagirali kada ste vidjeli učenika da prepisuje na ispitu?“su različiti. Neki učitelji opomenu učenika, neki oduzimaju bodove (tzv. kazneni bodovi), dok neki odmah oduzimaju ispit i učeniku daju negativnu ocjenu. Svi učitelji su na pitanje „Postoli li Pravilnikom utvrđena kazna za učenike koji prepisuju na ispitu?“ odgovorili sa NE. Svi ispitani učitelji su se složili da se prepisivanje na ispitima općenito neprimjereno kažnjava.

Naša grupa predlaže alternativnu politiku kao rješenje ovog problema:

Da se u Pravilnik o načinima, postupcima i elementima vrednovanja učenika u osnovnoj i srednjoj školi unesu izmjene i dopune, te da u pisanoj formi stoji da varanje i prepisivanje na provjerama znanja nije dozvoljeno. Zatim u istom Pravilniku u pisanoj formi definirati kazne za učenike koji varaju i prepisuju.

Naglašavamo da za ovakvo ponašanje nikako ne želimo stroge i rigorozne kazne. Priznajemo da i mi prepisujemo i znamo da učenici nikad neće prestati varati, ali želimo da učenici u cijeloj Hrvatskoj budu jednoobrazno kažnjeni, tj. da za isto djelo svi dobiju istu kaznu.

Plan djelovanja koji bi doveo do ostvarenja predloženog rješenja sastojao se u sljedećoj aktivnosti: kontaktirati odgovorne u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta i predstaviti im projekt na kojem radimo, te ih zamoliti za intervju i očitovanje o manama Pravilnika o načinima, postupcima i elementima vrednovanja učenika u osnovnoj i srednjoj školi. To smo i učinili. Dobili smo odgovor u kojem stoji „... iz podataka koje ste naveli o provođenju projekta "Hrvatska, zemlja (ne)znanja" u vašoj školi očit je vaš trud i hvalevrijedno zalaganje za pozitivne promjene u sredini u kojoj živite. Vjerujemo da ćete tako nastaviti i tijekom vašeg daljnjeg obrazovanja. Zahvaljujemo na vašim konstruktivnim prijedlozima i promišljanjima koje ćemo svakako imati na umu prilikom izrade budućih propisa te izmjena i dopuna postojećih propisa s premisom da je učenik u središtu obrazovnog procesa.“

Kada u Pravilnik zaista budu unesene izmjene i dopune, moći ćemo reći da smo uspješno odraditi ovaj projekt. 

Gordana Manojlović